English language
Savjeti i novosti o zdravljuMentalno zdravljePosttraumatski stresni poremećaj - PTSP    
 
Mentalno zdravlje Minimize

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)

 

PTSP je anksiozni poremećaj koji se javlja kod nekih osoba nakon svjedočenja ili proživljavanja opasnog događaja.

Kada se osoba nađe u opasnoj situaciji, prirodno je da osjeća strah. Ovaj strah pokreće mnoge izuzetno brze promjene u tijelu koje pripremaju osobu na odbranu od opasnosti ili njeno izbjegavanje. Ovaj odgovor tijela „bori se ili bježi” predstavlja normalnu reakciju čija je svha da zaštiti osobu od povrede. Međutim, kod PTSP-a, ova je reakcija izmijenjena ili oštećena. Osobe koje pate od PTSP-a osjećaju napetost i strah čak i kada nisu više u opasnosti.

Na početak

Ko može oboljeti od PTSP-a?

Bilo koja osoba može oboljeti od PTSP-a u bilo kojem periodu života. Osobe koje su na riziku da obole od PTSP-a uključuju: ratne veterane, osobe koje su preživljele fizički ili seksualni napad, zlostavljanje, nesreće, prirodne katastrofe i mnoge druge teške događaje.

Osoba ne mora preživjeti opasan događaj da bi oboljela od PTSP-a. Neki ljudi obole od ovog poremećaja nakon što im se prijatelji ili član porodice suoči sa opasnošću ili bude povrijeđen. Također, iznenadna, neočekivana smrt drage osobe može uzrokovati PTSP.

Na početak

Koji su simptomi PTSP-a?

PTSP može uzrokovati brojne simptome koji se grupišu u tri kategorije:

1. Simptomi ponovnog preživljavanja:

  • Slike iz prošlosti (flashbacks)—ponavljano preživljavanje traume, uključujući i fizičke simptome poput brzog udaranja srca i znojenja
  • Noćne more
  • Zastrašujuće misli

Simptomi ponovnog preživljavanja traumatičnog iskustva često uzrokuju probleme u svakodnevnom životu oboljele osobe. Ovi simptomi mogu biti pokrenuti iz vlastitih osjećaja i misli oboljele osobe. Osim toga, okidači simptoma ponovnog preživljavanja također mogu biti riječi, predmeti ili situacije koje podsjećaju na traumatični događaj.

2. Simptomi izbjegavanja:

  • Izbjegavanje lokacija, događaja ili predmeta koji podsjećaju na traumatični iskustvo
  • Osjećaj emocionalne tuposti
  • Snažni osjećaji krivnje, depresije ili brige
  • Gubljenje interesa za aktivnosti koje su ranije bile predmet interesovanja
  • Poteškoće prilikom sjećanja na opasni događaj

Stvari koje podsjećaju osobu na traumatični događaj mogu pokrenuti simptome izbjegavanja, te uzrokovati da osoba promijeni vlastitu rutinu. Naprimjer, nakon teške saobraćajne nesreće, osoba koja inače vozi automobil može to početi izbjegavati.

3. Simptomi pretjerane uzbuđenosti:

  • Osoba se lahko preplaši
  • Osjećaj napetosti ili osjećaj da je osoba “na rubu”
  • Poteškoće sa spavanjem, i/ili ispadi bijesa

Simptomi pretjerane uzbuđenosti su obično konstantni i ne pokreću ih samo stvari koje podsjećaju na traumatični događaj. Osoba se može osjećati ljutom i pod stresom, jer ovi simptomi otežavaju obavljanje svakodnevnih zadataka, kao i spavanje, jedenje ili koncentriranje.

Sasvim je prirodno da osoba iskusi neke od ovih simptoma nakon preživljavanja opasnog događaja. Ponekad se ljudi suočavaju sa veoma ozbiljnim simptomima koji nestaju nakon nekoliko sedmica. Takvo stanje naziva se akutni stresni poremećaj (ASP). Međutim, kada simptomi potraju nekoliko sedmica i postanu trajni problem, onda može biti u pitanju posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Neke osobe sa PTSP-om ne ispoljavaju nikakve simptome sedmicama, čak i mjesecima.

Na početak

Da li djeca reaguju drugačije u poređenju na odrasle osobe?

Djeca i adolescenti mogu imati drastične reakcije na traumatične događaje, međutim, njihovi simptomi znaju se razlikovati od simptoma kod odraslih osoba. Kod veoma male djece ovi simptomi uključuju:

  • Mokrenje u krevet, nakon što su prethodno savladali korištenje toaleta
  • Zaboravljanje kako da hodaju ili nemogućnost hodanja
  • Zamišljanje strašnih događaja tokom igre sa drugom djecom
  • Neuobičajena potreba da stalno budu uz roditelja ili drugu odraslu osobu

Kod starije djece i adolescenata simptomi su najčešće isti kao i kod odraslih osoba. Djeca i adolescenti se, također, mogu početi ponašati neposlušno, destruktivno i bez iskazivanja poštovanja. Često stariju djecu i adolescente opterećuje osjećaj krivnje zato što nisu spriječili povrijeđivanje ili smrt. Oni, također, mogu razmišljati o osveti.

Na početak

Kako se otkriva PTSP?

Ljekar koji ima iskustva u pomaganju osobama sa mentalnim oboljenjima, kao što je psihijatar ili psiholog, može dijagnosticirati PTSP. Dijagnoza se može uspostaviti nakon što ljekar porazgovara sa osobom koja ima simptome PTSP-a.

Da bi se postavila dijagnoza PTSP-a, pacijent mora imati sve ispod navedene simptome tokom najmanje jednog mjeseca:

  • Najmanje jedan simptom ponovnog preživljavanja
  • Najmanje tri simptoma izbjegavanja
  • Najmanje dva simptoma pretjerane uzbuđenosti
  • Simptome koji osobi otežavaju svakodnevni život, odlazak u školu ili na posao, druženje sa prijateljima ili obavljanje važnih zadataka.
Na početak

Zašto neke osobe obole, a neke ne obole od PTSP-a?

Važno je zapamtiti da neće svaka osoba koja preživi traumatičan događaj oboljeti od PTSP-a. Čak što više, većina osoba neće dobiti PTSP.

Mnogi faktori igraju ulogu u tome da li će osoba oboljeti od PTSP-a. Neki do njih su faktori rizika koji osobu mogu učiniti podložnijom PTSP-u. Drugi faktori, pod nazivom faktori otpornosti, mogu pomoći smanjivanju rizika od obolijevanja. Neki od tih faktora rizika ili otpornosti prisutni su prije traume, dok neki postanu važni tokom i nakon traumatičnog iskustva.

Faktori rizika za PTSP uključuju:

  • Preživljavanje opasnih događaja ili trauma
  • Historija mentalnih bolesti
  • Ozlijeđivanje
  • Svjedočenje ozljeđivanja ili umiranja ljudi
  • Preovladavanje osjećaja užasa, bespomoćnosti ili izrazitog straha
  • Slaba ili ne postojeća podrška društva nakon preživljene traume
  • Suočavanje sa dodatnim stresom nakon traume, poput gubitka voljene osobe, boli ili povrede, gubitka posla ili kuće.

Faktori otpornosti koji mogu umanjiti rizik od PTSP-a uključuju:

  • Osiguravanje podrške od strane porodice i prijatelja
  • Pronalaženje grupe za podršku nakon preživljavanja traumatičnog događaja
  • Osjećaj ponosa na vlastite postupke u trenucima suočavanja sa opasnošću
  • Posjedovanje strategije za izlaženje na kraj sa traumatičnim događajima ili načina za suočavanje sa teškim događajima i izvlačenja pouke iz njih
  • Sposobnost efektivnog djelovanja i reagovanja bez obzira na strah
Na početak

Kako se liječi PTSP?

Glavni tretman za osobe sa PTSP-om podrazumijeva psihoterapiju (terapiju razgovorom), lijekove, ili oboje. Svaka osoba je različita i zbog toga metode liječenja koje su djelotvorne za jednu, ne moraju neophodno biti djelotvorne i za drugu osobu. Važno je da pacijenta oboljelog od PTSP-a liječi zdravstveni radnik koji ima iskustva sa liječenjem PTSP-a. Neke osobe sa PTSP-om trebaju isprobati različite tretmane da bi se utvrdilo šta najbolje djeluje za njihove simptome.

Ako osoba sa PTSP-om prolazi kroz dugotrajnu traumu, naprimjer, biva zlostavljana u vezi, potrebno je pronaći rješenje za oba problema. Drugi dugotrajniji problemi uključuju panični poremećaj, depresiju, zloupotrebu alkohola i droga i razmišljanje o samoubistvu.

Psihoterapija

Psihoterapija je terapija “razgovorom”. Ona podrazumijeva razgovor sa stručnjakom za mentalno zdravlje u cilju liječenja mentalnog oboljenja. Psihoterapija se može odvijati u četiri oka ili u grupi. Terapija razgovorom za liječenje PTSP-a obično traje od 6 do 12 sedmica, u nekim slučajevima i duže. Istraživanja pokazuju da podrška porodice i prijatelja može biti važan dio terapije.

Osobama sa PTSP-om mogu pomoći različiti oblici psihoterapije. Neki tipovi psihoterapije direktno ciljaju simptome PTSP-a., dok se drugi oblici terapije fokusiraju na društvene probleme, probleme u porodici ili na poslu. Ljekar ili psiholog može kombinovati različite terapije zavisno od potreba pacijenta.

Jedna od korisnih terapija jeste kognitivna bihevioristička terapija, koja se sastoji od nekoliko dijelova:

  • Terapija izlaganja. Ova terapija pomaže ljudima da se suoče sa izvorom svoga straha i da ga kontrolišu. Tokom ove terapije, oboljele osobe izlažu se traumi koju su preživljeli na siguran način. Koriste se metode zamišljanja, pisanja ili posjete mjestima gdje se događaj desio. Psiholog koristi ove alatke da pomogne ljudima sa PTSP-om da se nose sa svojim osjećajima.
  • Kognitivno restruktuiranje. Ova terapija pomaže pacijentima da se izbore sa ružnim uspomenama. Ponekad, ljudi se sjećaju određenog događaja drugačije u odnosu na to kako se on zaista desio. Oni mogu osjećati krivnju ili stid u vezi s nečim što se nije desilo njihovom krivicom. Terapeuti pomažu osobama sa PTSP-om da se sjećaju onoga što se desilo na realističan način.
  • Trening inokulacije stresa. Ova terapija ima za cilj da umanji simptome PTSP-a podučavajući pacijente kako da umanje anksioznost. Poput kognitivnog restruktuiranja, ovaj oblik liječenja pomaže da se pacijenti sjećaju preživljenih događaja na zdrav način.

Postoje i drugi oblici liječenja koji također mogu pomoći osobama sa PTSP-om, a koje pacijent treba razmotriti sa svojim ljekarom.

Kako terapija razgovorom pomaže oboljelim da prevaziđu PTSP?

Terapije razgovorom podučavaju pacijente korisnim načinima reagovanja u situacijama kada se suočavaju sa zastrašujućim događajima koji pokreću simptome PTSP-a. Na osnovu ovog općeg cilja, različiti oblici terapije mogu:

  • Podučavati o traumi i njenom utjecaju
  • Koristiti vještine relaksacije i kontrole bijesa
  • Ponuditi savjete za bolji san, ishranu i navike vježbanja
  • Pomoći osobama da prepoznaju i suoče se sa osjećajem krivice, stida i drugih osjećaja kada je u pitanju traumatični događaj
  • Fokusirati se na mijenjanje reakcije oboljelog na simptome PTSP-a. Naprimjer, terapija pomaže osobama da posjete mjesta i ljude koji ih podsjećaju na preživjelu traumu
Lijekovi

Američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) odobrila je dva lijeka za liječenje odraslih osoba sa PTSP-om:

  • sertralin (Zoloft)
  • paroksetin (Paxil)

Oba ova lijeka su antidepresivi, koji se također koriste za liječenje depresije. Oni, također, mogu držati pod kontrolom simptome PTSP-a poput osjećaja tuge, brige, ljutnje i ravnodušnosti. Uzimanje ovih lijekova može olakšati uspješan prolazak kroz psihoterapiju.

Ponekad osobe koje uzimaju ove lijekove iskuse nus pojave, koje mogu smetati ali se često povlače same od sebe. Ipak, lijekovi na svakog utječu različito. Bilo kakve nus pojave ili neobične reakcije trebaju se odmah prijaviti ljekaru.

Najčešće nus pojave antidepresiva poput setraina i paroksetina su:

  • Glavobolja, koja obično nestaje nakon nekoliko dana
  • Mučnina, koja obično nestaje nakon nekoliko dana
  • Pospanost ili omamljenost, koja može biti prisutna tokom prvih nekoliko sedmica ali zatim nestaje. Ponekad je potrebno smanjiti dozu ili promijeniti vrijeme dana u kojem se lijek uzima da bi se umanjile ove nus pojave
  • Uznemirenost
  • Seksualni problemi, koji mogu pogađati i muškarce i žene, uključujući umanjenu seksualnu želju i probleme sa upuštanjem i uživanjem u seksualnim odnosima.
Upozorenje FDA u vezi sa antidepresivima

Bez obzira na relativnu sigurnost i popularnost selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI) i drugih antidepresiva, neke studije pokazale su da oni mogu imate neželjene efekte na određene osobe, posebno adolescente i mlađe odrasle osobe. 2004. godine, Uprava za hranu i lijekove SAD-a (FDA) provela je detaljnu analizu objavljenih i neobjavljenih kontroliranih kliničkih studija o antidepresivima koje su uključivale gotovo 4400 djece i adolescenata. Analiza je otkrila da je 4% osoba koje su uzimale antidepresive razmišljalo o samoubistvu ili je pokušalo izvršiti samoubistvo (iako pokušaj nije rezultirao smrću), u poređenju na 2% osoba koje su dobijale placebo.

Ovi podaci potaknuli su FDA da 2005. godine usvoji obavezu postavljanja upozorenja u crnom kvadratu (“black box”) na kutijama svih antidepresiva u cilju obavještavanja javnosti o potencijalnom većem riziku od suicidnih misli ili pokušaja suicida kod djece i adolescenata koji uzimaju te lijekove. 2007. godine, FDA je predložila da svi proizvođači antidepresiva u upozorenju uključe i mlade odrasle osobe do 24 godine života. Upozorenje u “crnom kvadratu” predstavlja najozbiljniji tip upozorenja na kutijama lijekova koji se mogu dobiti samo na recept.

U upozorenju je istaknuto da je potrebno pažljivo pratiti pacijente svih uzrasta koji koriste antidepresive, pogotovo tokom prvih nekoliko sedmica liječenja. Moguće nus pojave na koje treba obratiti pažnju uključuju: pogoršavanje depresije, suicidne misli ili ponašanje, ili bilo kakve neobične promjene u ponašanju poput pospanosti, uznemirenosti i povlačenja iz normalnih društvenih situacija. U upozorenju još stoji da je potrebno obavijestiti porodice i njegovatelje o potrebi pažljivog posmatranja pacijenata koji koriste antidepresive i prijavljivanja bilo kakvih promjena ljekaru. 

Rezultati sveobuhvatne analize pedijatrijskih studija koje su provedene između 1988. i 2006. godine pokazali su da koristi terapije antidepresivima najvjerovatnije pretežu u odnosu na rizike kod djece i adolescenata koji pate od glavnih depresivnih i anksioznih poremećaja. Studija je dijelom finansirana od strane Državnog instituta za mentalno zdravlje SAD-a (National Institute of Mental Health).

Drugi lijekovi

Ljekari također mogu propisati druge vrste lijekova, poput onih navedenih ispod. Međutim, ne postoji dovoljno informacija o djelotvornosti ovih lijekova kod osoba sa PTSP-om.

1.   Benzodijazepini. Ovi lijekovi mogu se davati pacijentima radi opuštanja i boljeg sna. Osobe koje uzimaju benzodijazepine mogu imati probleme sa memorijom ili postati ovisni o lijekovima.

2.   Antipsihotici. Ovi lijekovi obično se daju osobama sa drugim mentalnim poremećajima, poput šizofrenije. Osobe koje uzimaju antipsihotike mogu dobiti na težini i na većem su riziku od srčanih oboljenja i dijabetesa.

3.   Drugi antidepresivi. Poput sertralina i paroksetina, antidepresivi fluoksetin (Prozac) i citalopram (celexa) mogu pomoći osobama sa PTSP-om kada je u pitanju smanjivanje napetosti ili osjećaja tuge. Kod osoba sa PTSP-om koji također pate od drugih anksioznih poremećaja ili depresije, antidepresivi mogu biti od koristi za smanjivanje simptoma ovih dodatnih oboljenja.

Na početak

Liječenje nakon masovne traume

Ponekad, veliki broj osoba pogodi isti događaj. Većina osoba će imati neke od simptoma PTSP-a tokom prvih nekoliko sedmica nakon traumatičnog događaja. To je normalan i očekivan odgovor organizma na ozbiljnu traumu, i kod većine ljudi simptomi se obično povlače kako vrijeme prolazi. Većini osoba može pomoći osnovna podrška, koja treba uključivati:

  • Sklanjanje osoba na sigurno mjesto
  • Pružanje medicinske pomoći ozlijeđenim osobama
  • Obezbjeđivanje hrane i lijekova
  • Kontaktiranje rodbine ili prijatelja traumatizirane osobe
  • Prikupljanje informacija o aktivnostima vlade u cilju osiguravanja pomoći

Međutim, neki ljudi ne mogu se oporaviti sami od sebe. Studija o preživjelim nakon uragana Katrina u SAD-u pokazala je da se, kako je vrijeme prolazilo, sve više osoba suočavalo sa problemima vezanim za PTSP, depresiju i druge mentalne poremećaje. Ovaj uzorak ne sliči uzorku oporavka nakon drugih prirodnih katastrofa, gdje se broj ljudi sa poremećajima mentalnog zdravlja postepeno smanjuje. Kako se poduzimaju napori u cilju ponovne izgradnje zajednice nakon masovne traume, ljudi mogu početi osjećati dugotrajni stres zbog gubitka posla ili škole, poteškoća sa plaćanjem računa, nemogućnošću pronalaska krova nad glavom i ostvarivanja zdravstvene zaštite. Ova odgoda oporavka zajednice može zauzvrat odgoditi i oporavak od PTSP-a.

Tokom prvih nekoliko sedmica nakon masovne traume, kratke verzije kognitivne beheviorističke terapije mogu koristiti nekim osobama koje su pod velikim stresom. Ponekad se koriste druge vrste liječenja, međutim, njihova djelotvornost nije poznata. Naprimjer, postoji rastući interes za pristup poznat kao psihološka prva pomoć. Cilj ovog pristupa jeste da se ljudima vrati osjećaj sigurnosti, da im se osigura zdravstvena zaštita i drugi izvori pomoći, te da se umanje stresne reakcije.  Za provođenje ovog tretmana već postoje smjernice, međutim, stručnjaci još ne znaju da li on pomaže da se spriječi ili izliječi PTSP.  

Tokom jednokratnog psihološkog intervjua, još jednog oblika liječenja nakon masovne traume, preživljele osobe pričaju o samom događaju i izražavaju svoja osjećanja nasamo ili u grupi. Međutim, studije su pokazale da ovaj oblik liječenja ne smanjuje osjećaj unesrećenosti niti rizik od PTSP-a, već da može čak i povećati osjećaj boli i rizik od obolijevanja.  

Utjecaj masovne traume na bolnice i druge zdravstvene ustanove

Bolnice, sistemi zdravstvene zaštite i ustanove koje pružaju usluge zdravstvene zaštite osjećaju posljedice masovne traume. Broj osoba kojima je potrebna hitna fizička i psihološka pomoć može biti izvan mogućnosti zdravstvenih sistema. Ponekad, pacijenti ne mogu dobiti pomoć kada im je potrebna jer bolnice nemaju dovoljno osoblja ili opreme. U određenim slučajevima i same ustanove zdravstvene zaštite mogu se boriti da izađu nakraj sa vlastitim oporavkom.

Naučnici pri NIMH-u pokušavaju naći rješenje za ovaj problem. Naprimjer, naučnici testiraju mogućnost pružanja CBT i drugih terapija putem telefona i interneta. U jednoj studiji, oboljeli od PTSP-a susreli su se sa psihologom, kojom prilikom su dobili informacije o samom poremećaju, načinili popis stvari koje pokreću njihove simptome i naučili osnovne metode umanjivanja stresa. Nakon tog sastanka, pacijenti su imali pristup internet stranici gdje se nalaze detaljnije informacije o PTSP-u. Učesnici su mogli praviti zabilješke o svojim simptomima i vježbati vještine pomoću kojih se mogu nositi sa tim simptomima. Sveukupno, naučnici su utvrdili da metoda liječenja korištenjem interneta uspješno umanjuje simptome PTSP-a i depresije. Utjecaj ovakve terapije trajao je i nakon što je liječenje završeno.

Na početak

Koja istraživanja se vrše u cilju poboljšanja otkrivanja i liječenja PTSP-a?

Tokom posljednje decenije, naučnici su saznali mnogo o strahu, stresu i PTSP-u. Naučnici, također, otkrivaju kako ljudi formiraju sjećanja. To je od izuzetne važnosti jer se čini da stvaranje veoma snažnih sjećanja povezanih sa strahom predstavlja glavni dio PTSP-a. Osim toga, naučnici istražuju kako ljudi mogu formirati „sigurnosne” uspomene da bi zamijenili loše uspomene koje nastaju nakon traume. Cilj NIMH-a u podržavanju ovih istraživanja jeste poboljšavanje liječenja i otkrivanje načina da se spriječi nastajanje ovog poremećaja.  

Istraživanja o PTSP-u također uključuju sljedeće:

  • Korištenje moćnih metoda istraživanja, poput snimanja mozga i analiziranja gena, a u cilju utvrđivanja faktora koji doprinose nastajanju PTSP-a, podataka o tome kada nastaje i koje osobe su na najvećem riziku
  • Utvrđivanje zašto neke osobe obole od PTSP-a, a neke ne obole. Na taj način bi zdravstveni stručnjaci mogli predvidjeti koje osobe su na riziku od PTSP-a i osigurati rano liječenje
  • Fokusiranje na načine analiziranja predtraumatskih, traumatskih i posttraumatskih rizika i faktora otpornosti zajedno
  • Traganje za tretmanima kojim bi se smanjio utjecaj koji traumatska sjećanja imaju na emocije ljudi
  • Poboljšavanje otkrivanja PTSP-a, administriranja ranog liječenja i praćenja oboljelih nakon masovne traume
  • Razvijanje novih pristupa za samotestiranje i samoprocjenu koji bi oboljelim omogućili bolje prepoznavanje trenutka u kojem je potrebno da pozovu ljekara
  • Testiranje metodologija koje bi olakšale ljekarima porodične medicine da otkriju i tretiraju PTSP ili upute osobe sa PTSP-om specijalistima za mentalno zdravlje

Na početak

Kako mogu pomoći prijatelju ili rođaku koji pati od PTSP-a?

Ako poznajete nekoga ko ima PTSP, onda to utječe i na vas lično. Prva i najvažnija stvar koju možete uraditi da biste pomogli prijatelju ili rođaku jeste da osigurate odlazak ljekaru/psihologu u cilju postavljanja dijagnoze i propisivanja adekvatne terapije. Možda ćete vi morati zakazati termin za pregled i pratiti prijatelja/rođaka tokom posjete ljekaru. Ohrabrite ga/nju da bude dosljedan/dosljedna tokom tretmana ili da potraži pomoć kod drugog zdravstvenog radnika u slučaju da se simptomi ne poboljšaju nakon 6 do 8 sedmica. 

Da biste pomogli prijatelju ili rođaku, možete:

  • Pružiti emocionalnu podršku, razumijevanje, strpljenje i ohrabrenje
  • Saznati više o PTSP-u tako da možete razumijeti šta preživljava vaš prijatelj/rođak
  • Razgovarati sa vašim prijateljem/rođakom, i pažljivo slušati
  • Obratiti pažnju na osjećanja koje vaš prijatelj/rođak izražava i biti uviđajni u situacijama koje mogu potaknuti javljanje simptoma PTSP-a
  • Pozvati prijatelja/rođaka da zajedno učestvujete u aktivnostima koje će mu/joj skrenuti pažnju, poput šetnji, izleta i drugih aktivnosti
  • Podsjetiti prijatelja/rođaka da će se nakon nekog vremena, uz redovno uzimanje terapije, osjećati bolje

Nikada nemojte ignorirati komentare prijatelja/rođaka da će se ozlijediti, i takve izjave odmah prijavite ljekaru ili psihologu koji liječi vašeg prijatelja/rođaka.

Na početak

Kako mogu pomoći sebi?

Preduzimanje prvog koraka da biste pomogli sebi može biti veoma teško. Važno je da shvatite da vam, sa odgovarajućim liječenjem, može biti bolje, iako je potrebno da prođe određeno vrijeme.

Da biste pomogli sebi:

  • Razgovarajte sa svojim ljekarom o mogućnostima liječenja
  • Učestvujte u laganim aktivnostima i vježbama da biste umanjili stres
  • Postavite sebi realistične ciljeve
  • Velike zadatke razdijelite u manje, postavite prioritete i uradite onoliko koliko ste sposobni u datom trenutku
  • Potrudite se da provodite vrijeme sa drugim ljudima i da razgovarate sa prijateljem ili rođakom u kojeg imate povjerenja. Recite drugima koje stvari ili situacije mogu kod vas potaknuti simptome PTSP-a
  • Prihvatite da će se simptomi PTSP-a poboljšavati postepeno, a ne odjednom
  • Prepoznajte i tragajte za situacijama, mjestima i osobama koje vam donose mir i osjećaj sigurnosti
Na početak

Kako da postupim ako sam ja ili neko koga poznajem u kriznoj situaciji?

Ako vas opsjedaju misli o tome da se povrijedite, ili ako poznajete osobu koja ima takve misli, obavijestite nekoga ko vam može odmah pomoći:

  • Pozovite svog ljekara
  • Pozovite hitnu pomoć ili otiđite u bolnicu, ili zamolite prijatelja ili člana porodice da to uradi za vas
  • Nikada nemojte vi ili druga osoba sa suicidnim mislima ostati sami
IZVOR: U.S. DEPARTMENT OF HEALTH AND HUMAN SERVICES, National Institutes of Health, novembar 2009., http://www.nimh.nih.gov/health/topics/post-traumatic-stress-disorder-ptsd/index.shtml

P
ročitajte još:

  
 
 

Sadržaj stranica JUDZKS treba koristiti u informativne svrhe. On ne može zamijeniti stručni savjet, dijagnozu ili liječenje ljekara. JUDZKS ne može biti odgovoran za bilo kakvu izravnu ili neizravnu štetu koja bi mogla proizići iz korištenja www.judzks.ba, te za bilo kakve propuste ili greške u sadržaju stranice.
Copyright 2005-2017. JUDZKS. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole JU Dom zdravlja Kantona Sarajevo.

 
Prijava